субота, 26. јул 2014.

Vilijem Fokner - Buka i bes

U kući u kojoj nema sreće žive sećanja u kalupu od ljudi. 

Bendži svet vidi očima trogodišnjaka. Kroz njegov doživljaj okoline Fokner daje najtačniju predstavu emocionalne mreže u kući. Bendži oca i sestru poznaje po mirisu, na drveće i kišu, dok ostali članovi porodice iz njegovih usta izvlače onaj zvuk. Bendžijeve rečenice su, po foknerovskoj logici ironije, najpoetičnije.
Kventin je gledala u vatru. Vatra je bila u njenim očima i na njenim ustima. Usta su joj bila crvena.
Razdvajanje crvenila usana od boje vatre potvrđuje mišljenje jedne sluškinje o Bendžiju (On zna mnogo više nego što svet misli), koja ga poredi sa psom. Vatra Kedinim ustima ne daje boju, nego karakter.

Kventin pokušava da zauzda iracionalnost gledanjem  na sat. Od njega saznajemo da
Časovnici ubijaju vreme.
i da se vreme vraća u život jedino kad sat stane.
(Znači li to da je samo Bendžijevo vreme živo, pošto je njegov sat stao pre trideset godina i da je najbolesniji član porodice u stvari najprirodniji, najživlji?)
Razdeljak se gubio na ćeli, kao osušena voda u decembru.
Kventin doživljava svet slično kao Bendži, slikovito, ali ne čulima bez svesti o protoku vremena, nego istorijski, empirijski. Uprkos razlikama u inteligenciji, obrazovanju i stavu o svetu, braća dele jaku porodičnu (karakternu?) crtu. Promišlja o ljudima koji ga okružuju i ljudima uopšte, kao da se uporno trudi da se umovanjem izdigne iznad maloumnog brata.
Svaki živ čovek više vredi od bilo kojeg mrtvog čoveka ali nijedan ni živ ni mrtav čovek ne vredi mnogo više od bilo kojeg živog ili mrtvog čoveka.

Džejson je nadmen i nadobudan pokušaj biznismena, zatvara se u generalizacije i stereotipe jer veruje da vredi više od svih grupacija i pojedinaca; ne sme da preispita svoja uverenja, i to je uzrok njegove bučne osornosti. Da je Srbin, bio bi u Obrazu. Samozadovoljan je i ogorčen. Opsednut prividnom veličinom svoje prividne žrtve. Majka ga kinji, on uživa u tome i vraća joj manje ili više zanemarljivim "neposlušnostima". Perverzna igra roditeljstva za temelj ima prvo što Džejson o sebi saopšti:
Nikad nisam imao vremena da idem na Harvard ili da sam sebi pićem kopam grob. Morao sam da radim.

Posle vremena oslobođenog Bendžijevog i vremenom sluđenog Kventinovog dolazi Džejsonovo poglavlje u kom je vreme činjenica, fakt, samo jedan od faktora bogaćenja. Četvrto, Dilsino poglavlje, isprva se čini suviše mirnim, ravnim, dosadnim. Prebacivanje priče u treće lice pruža mogućnost distanciranja čitaoca i sagledavanja porodične bure objektivnije. Fokner ne prepušta glas Dilsi (i o tome bi se moglo kroz rasizam Kompsonovih), već kao da lebdi oko njenog potiljka - perspektiva jeste njena, ali kroz filter piščevih rečenica. 

Pripovedači se nižu od najbolesnijeg do rezonera, od iracionalnog ka zdravom.

Buka vremena i nevremena i vanvremena i bes nemoćnog pred njom. To je naslov, po Šekspiru.



Najbolje prikazan lik: (Svi se dive uspešnoj slici Bendžijevog bezumlja, ali meni je najupečatljiviji) Džejson, valjda jer ga poznajem, po sugrađanima.
Najdraži lik: Kedi, iako odsutna, uspela je da me veže buntom, vatrom i mirisom drveća.
Uz čitanje slušati: Nightwish. Konkretno albume Imaginaerum i Century Child.

четвртак, 24. јул 2014.

Luiđi Pirandelo - Šest lica traži pisca

Šta je to pozornica? Vidiš? Tu se igrom spremaju ozbiljne stvari.

Šest lica - Otac, Sin, Majka, Pastorka, Dečak, Devojčica - nešto smeteni i neodlučni ulaze na probu jedne pozorišne predstave. Imaju naročite maske, da deluju kao kreirane realnosti. Odeća im je takva da ne daje utisak da je sašivena od materijala koji se mogu kupiti u bilo kojoj trgovini u gradu i skrojiti u bilo kojoj krojačkoj radnji. Na samom početku Pirandelo naglašava šta je važno: utisak, privid. Igra se percepcijom. Čak i u didaskalijama (koje su prividno samo predlozi, budući da ih je nemoguće zaobići), ključem dela imenuje utisakda se nalaze pred nepripremljenom predstavom. To što je u didaskalijama naznačeno da se zavesa ne spušta poništava granicu između publike i pozornice: zavesa je veo, simbol štita pre nego štit.

"Tražimo ovde jednog pisca."
"Bilo kakvog." 
Pisac nije nužno i autor. On je provodnik između ideje i publike, ne tvorac. Šaptač u grotesknoj igri uloga (kako se, divne li veze!, zove i komad pomenut na početku drame) postaje pisac, ali to njega ne čini autorom. Pirandelo se ne poigrava samo terminologijom, već i temeljima pozorišta. (Da li je terminologija temelj? Šta je teatar bez teorije?) 

Metateatralnost ublažava dramatiku, i to uporno i hladno ublažavanje pojačava užas. (Ovo jeste komedija, jer se završava smehom!)

Likovi jesu manje "realni" od glumaca i ljudi uopšte, ali su baš zato istinitiji. U diskusiji s Direktorom razvijaju tezu da to što nisu na stranama knjige ne znači da nisu lica i da to što su plod mašte ne znači da nisu istiniti.
Ono što je za vas iluzija koju treba stvoriti, za nas je, naprotiv, jedina naša realnost.
U vrtlogu paradoksa i groteski jedan od likova, "Sin", kao bunovan ponavlja molbu autoru, roditeljima, delu i umetnosti uopšte:
Pustite me da odem, molim vas! Pustite me! Ja neću ništa da predstavljam!
Ne želi da se završi, već da nije ni započet. Upravo ga ta želja čini stvarnijim od ostalih.
Igrajući dodeljenu ulogu vi namerno treba da pravite marionetu od samog sebe. 
Ne samo na pozornici, već i u životu, čovek prečesto uzima samo ono što mu jedodeljeno. "Sin" odbija da se pokori teatru, odbija da bude dodeljen glumcu jer bi ga to učinilo marionetom, još jedan stepen daljom od istinitosti. Ostala lica naivno (i sudbinski) tragaju za ostvarenjem preko glumaca, iako gluma samo oduzima autentičnost. Otvara se pitanje da li glumac postaje lik, ili lik postaje glumac.

Paradoks odnosa forme i suštine najizraženiji je u Očevoj replici Direktoru:
 Svako od nas - vidite - veruje da je "jedan", a nije tako: on predstavlja "mnoge", gospodine, "mnoge", prema svim mogućnostima bića koja su u nama.
kaže lice sa, u vidu maske, fiksiranom jednom definišućom emocijom!


Umreće čovek, pisac, oruđe stvaranja; stvoreno ne umire više!
Osim pitanja da li to pisac nije čovek, ili je i kao čovek samo oruđe, ovaj krik/ poklič naznačava i problem perfekta, priče i pripovedanja: realnost današnjice je sutrašnja iluzija, koji se razvija u odnosu lika i glumca. Lica imaju samo realnost - jer nemaju sutrašnjicu. Majčin vrisak Događa se i sada, događa se stalno! pokreće lavinu pitanja o vremenu unutar umetničkog dela u sukobu s realnim vremenom (i koje je vreme tu realno uopšte?!). Sve je krug, sve se uvek iznova događa; svaka priča je večita i osuđena na ponavljanje: iako je prvo, "pravo", "originalno" vreme priče prošlo, ono unutar realnog vremena stoji u večitoj, skamenjenoj sadašnjosti. 



** Delo u naslovu ima šest lica, iako se na probi pojavljuje njih sedmoro. Madam Pače, koja dolazi kad se ostvare uslovi, ne traži pisca. Ona postoji nezavisno od mašte autora, jer potiče iz realnog sveta, tj. iz onog njegovog dela najbližem glumi. Ona jedina ima vlastito ime, što je u neku ruku paradoks. Pojedinci su svedeni na po jednu masku, dok tipični prestavnik profesije polaže pravo na individualnost. Pojedinci se bore za mesto u teatru, a Madam Pače postoji. Još jednom se posle grubog prodora u suštinu pozorišta čitalac nalazi pred nedorečenim. **


Kraj nam ostavlja upitnik, a pitanje treba da formulišemo sami.



Najbolje prikazan lik: Direktor
Najdraži lik: Sin
Uz čitanje slušati: Lanu Del Rej

понедељак, 7. јул 2014.

Pripovesti barda Bidla

(s komentarima profesora Albusa Dambldora)


Čak i ako vas ne zanimaju Bidlove priče za decu, podstaknuti knjigom Rite Skiter pokušaćete da preko komentara odgonetnete Dambldora. Uspećete, onoliko koliko je to s ličnošću poput njegove moguće.

Zbirka sadrži pet čarobnjačkih bajki:
1. Čarobnjak i skakućući lonac
2. Vrelo velike sreće
3. Veščevo kosmato srce
4. Baka-zekonja i njen Cerekajući panj
5. Priča o tri brata

Dambldorovi komentari pomažu da se razotkrije drevno (i naivno) čarobnjačko poimanje viših nivoa magije, poput tajne dugovečnosti, čovekoljublja ili menjanja oblika. Međutim, u tumačenje bajki svaki čitalac unosi deo svog iskustva, pa tako ja komentar na priču Čarobnjak i skakućući  lonac imam da dopunim teorijom o magiji pohranjenoj u samom loncu, koji svoju "normaloljubačku" prirodu nameće vlasnicima.

Vrelo velike sreće ću čitati svojoj deci. Neće im proći lakunoć bez nje, dok je ne shvate.

Veščevo kosmato srce jeste sirova (i možda tačnija) verzija "Lepotice i zveri", s najsnažnijom poukom od svih, sadržanom u Prvom zakonu magije: 
Ne petljajte se s najdubljim materijama - izvorom života, suštinom bića - ukoliko niste spremni na najekstremnije i najopasnije posledice.

Priča o tri brata obrađena je u romanu "Hari Poter i relikvije smrti", a Dambldorov komentar iz ove zbirke kao novinu donosi jednu od njegovih karakterističnih misli:
Ljudi imaju dar da izaberu tačno one stvari koje su najgore po njih.
Znamo da je Dambldor izabrao Kamen, prezreo Smrtoštap, a Ogrtač prosledio nasledniku trećeg brata, izborivši se na taj način s oličenjem zla svog doba. Da li ovaj komentar znači da se opšte i lično dobro uvek potiru?


Uz čitanje slušati: Harry Potter OST

петак, 4. јул 2014.

Kenilvorti Visp - Kvidič kroz vekove

Madam Pins, naša bibliotekarka, rekla mi je da je (knjigu) gotovo svakodnevno "vucaraju, balave po njoj, uopšteno zlostavljaju" - što je veliki kompliment za bilo koju knjigu.

Ne volim sportove s loptom. Ne mirišem ih, uopšte, zapravo. A volim Hogvorts i sve što je u vezi s njim. Zato sam ovu knjigu otvorila željno, iako ne bez rezervi. (Čitala bih isto tako i o Akademiji Bobatons, iako ne volim Francusku, jer je preko Tročarobnjačkog turnira povezana s Hogvortsom.)

Pravog ljubitelja kvidiča zainteresovaće već sami nazivi poglavlja:
I - Razvitak letećih metli
II - Starinske igre na metlama
III - Igra iz Kvirdičke močvare
IV - Dolazak Zlatne skrivalice
V - Antinormalske predostrožnosti
VI - Promene u kvidiu od četrnaestog veka
VII - Kvidički timovi Britanije i Irske
VIII - Međunarodno širenje kvidiča
IX - Razvitak trkačke metle
X - Kvidič danas

Ne-toliko-pravog ljubitelja ovog sporta obradovaće naizgled uzgredni podaci o čarobnjačkom (i normalskom, kad se razmisli) društvu koji se u istoriji najpopularnije čarobnjačke zanimacije ogledaju ili provlače između njenih redova, poput začetka borbe za zaštitu životinja ili pitanja prava glasa za žene.

Obožavaoci sportskih statistika biće zadovoljeni uvidom u Arhiv Odseka za magijske igre i sportove, u kojem je navedeno sedam stotina različitih vrsta faulova u kvidiču, i svi su se odigrali tokom finala prvog Svetskog prvenstva 1473. godine, dok će se obožavaoci laganog humora Roulingove slatko nasmejati anegdotama o kvidičkim timovima, nalik na onu o Čadlijskim topovima, čiji je moto "Pokorićemo sve" 1972. promenjen u "Držimo palčeve i nadajmo se najboljem".



Uz čitanje slušati: Harry Potter OST, naravno.

уторак, 1. јул 2014.

F. M. Dostojevski - Dvojnik

Onaj koji je sad sedeo prekoputa gospodina Goljatkina bio je užas gospodina Goljatkina, bio je stid gospodina Goljatkina, bio je noćašnji košmar gospodina Goljatkina, jednom rečju bio je glavom gospodin Goljatkin.

Čovek koji se ohrabruje ukazivanjem sebi na tuđe nedostatke, iz halucinacije u relanost priziva dvojnika koji bi ga dodatno ponizio. Čitaocu se u trenutku razdvajanja Goljatkinovog na dva po formi identična službenika nameće rezonovanje u dva smera - ili se rascep zaista, fizički, dogodio (što bi bilo čudesno), ili se udvajanje odigrava u Goljatkinovom umu koji ne može da se nosi s poniženjem (što bi priču smestilo u domen čudnog). Fantastika* zadržava svoju punoću, ali se opravdava užasom i stidom protagoniste, čime se i junak i čitalac uvlače u kovitlac pretpostavki koje im pisac ostavlja, verujem, smejući se. 

Divljenje prema Dostojevskovoj snazi raste sa svakim paragrafom u kom pobeđuje i tlači plod svog pera. Maestralna (jeste izraz malo kliše, ali jesu maestralna!) i maestralno tempirana poređenja i pojašnjenja situacija čine da čitajući do samog finala balansiramo na ivici sažaljenja prema junaku. Stvoren da zadovolji sadističku maštu svog tvorca,
Naš je junak veoma voleo da sam sebe opravda u svojim sopstvenim očima raznim neoborivim razlozima i da na taj način potpuno umiri svoju savest.
Čim se čitalac upita na šta mu liči ponašanje pisca prema Goljatkinu, dobije:
Naš je junak sad bio, ako se to može uporediti, u položaju čoveka s kojim se zabavlja neki obešenjak, i od šale kradom baca na njega svetlost ogledalca.
Ne stigne ni da razmotri prelazak iz udobnosti prezira na igle sažaljenja, kad ga Dostojevski počasti nepremostivom karakternom mrljom:
Gospodin Goljatkin je čak počeo pomalo da se kaje što je branio sebe i svoje pravo i zato pretrpeo neprijatnosti.

Goljatkina je teško pravdati, čak i ako se u obzir uzme mogućnost da je zaista bolestan. Goljatkin čak nije ni od likova koji nam, prezrenja dostojni i neopozivo prezreni, u nekom trenutku postanu simpatični, iako njegov dvojnik jeste. Goljatkin je vrsta slabića koju svako biće s bar tri zdrava pršljena u samopoštovanju želi da ošamari. 

Šta je to čvrst karakter?... i čemu da se on sad spominje?
Slikanje čistih i snažnih ličnosti nije teško: uzmeš ideal i daš mu ime. Ono što Dostojevskog čini velikim (u ovo slučaju, bar) nije izmišljanje junaka s kojim bi se čitalac poistovetio (jer, ni to nije toliko teško - uzmeš prosek i daš mu ime), već stvaranje samo prezrenja dostojne beskičmene krpenjače od nedostataka čija će priča biti, uprkos osobinama likova, voljena i neizostavno pročitana do kraja.



Uz čitanje slušati: Solstafir

_______________________________________

*Detaljno tumačenje pojmova fantastičnočudno i čudesno, potražite kod C. Todorova.